Sanjarka

Vucemo se ti i ja kroz proslost, kroz dane
iz sna dozvane..
Tjesimo se zivotom nametnutim i plasimo
konacne samoce..
I uspijevamo da se nasmijemo
i da zvuci kao od srca...gromoglasno..
I opet ucini nam se da je ostalo nesto i za nas..
Nekad, mozda...u nekom drugom zivotu..


Svaki zid moje sobe osjeca moju tugu, usamljenost. Mrzi me sto satima gledam u njega, s odlutalim mislila. Pita se sta je sa mnom i kako mi moze pomoci. Njegova sutnja mi najvise pomaze. Sluzi mi kao rame za plakanje. Ti zidovi su sa mnom bdili noci i noci razmisljajuci o mom zivotu i svemu sto se desilo. O njemu.
Ne zelim zamarati svoje prijatelje ili porodicu sa tim sta se desava u meni kada ostanem sama, kada razmisljam o njemu. Dok njega nisam upoznala nisam znala sta znaci biti usamljen. Ali usamljen dusom, bez osvrtanja na ljude koji su pored mene. Ponekad se toliko razocaram u sve da naprosto ne mogu krenuti dalje. Osjecam se poput cvijeta kome je neko nepaznjom iskinuo korjenje. Kada se zagledam hiljadu i jedna misao mi prolazi kroz glavu. Jeste li se ikada osjecali suvisnim? Da vam je za sve svejedno, a sve vas toliko pogadja? Ne mogu vise ni na koji nacin da ispoljim to sto osjecam. Suza vise nema. odnio ih neki prokleti vjetar. Tesko mi uspijeva da sa ljudima fino pricam. Sve me pocinje brzo nervirati. Sve, osim njega. Dobro, uspije i on to nekad, ali se na njega ne mogu naljutiti. Brzo mu popustim. Ali, kad shvatim da je on kriv sto sam toliko zamisljena, bez pravog osmijeha i srece na licu, ucinila bih mu nesto nepromisljeno zbog cega bih poslije ispastala. Ali.. moram biti iskrena on je "kriv" i za one sretne trenutke.
Ponekad mi se desi da uzivam u usamljenosti. U tisini. Budi se tad neki nepoznat osjecaj u meni. Pokusavam da ga spoznam. Tesko. Mozda ga shvatim nekad, kada budem potpuno izgradjena osoba sa porodicom koja ce me ispunjavati. Ali do tada.. Stavit cu lazni osmijeh na lice, znat cu samo ja kako se osjecam unutra. Znat cu da se sve slama u meni, a to niko ne vidi.
Sebe mogu obmanuti nekom slikom, tesko izrecivim rijecima.. Ali do kad tako? Moram se probuditi iz sna, vratiti se u stvarnost i pokusati iskoristiti zivot na najbolji nacin.

Prati me kroz snove, to je jedini put da se sretnemo mi..

Milion razloga nas dvoje razdvaja, a da li i jedan stvarno je vrijedan..?

Moram priznati da mi nedostajes. Valjda si postao neka moja navika, a kazu da je navika kao druga narav. Ali, znas i sam da i ja moram dalje. Nema smisla vise se nadati tebi i sjecati se toga sto smo imali. Ovo je posljedni post tebi posvecen. Toliko puta sam to rekla, ali sad sam konacno odlucila. Ne zelim da budem  necija zamjena.  Barem to ne zasluzujem.

Budalice...

Probudio se u meni neki osjecaj da mi je za sve svejedno. Ali bas za sve.. I osjecam u sebi neku prazninu. Donedavno sam bila osoba koju su male stvari cinile sretnom, a sad.. Sad sam postala hladnokrvna, bezosjecajna, ravnodusna.. Prema svemu, osim.. Ma hajde, to vise nije nikome ni bitno..
A iskreno i zaboravila sam kako je biti istinski radostan. Ne znam vise ni sta me moze takvom uciniti. Ne nadam se vise nicemu. Po ko zna koji put sam iznevjerena, razocarana i u jednu ruku napravljena budalom.
Ne vrijedi se vise zamarati prosloscu, sto je bilo-bilo je. Pokusavam da gledam u nesto sto je ispred mene, ljepse i svjetlije. Tesko..
Ipak ne predajem se tako lahko, uostalom ko ceka taj i doceka..

PS. U kazni sam do 1. maja (ja i moje gluposti)!

...

Ne znam vise sta da mislim o svemu ovome, o tebi.. Potrebno mi je da pricamo onako 'uzivo', iako znam da tada ne bih imala snage reci pola od stvari koje sam ti planirala sasuti u lice. Kazi mi nesto sto ce me duboko povrijediti, kazi mi da me mrzis i da ti nista dobro nisam donijela u zivotu. Slazi me!
Ovo me nicemu ne vodi.. Svaka pomisao na tebe budi u meni neki cudan osjecaj...
Ponovo sam zbunjena zbog tebe.. Neodlucna..
Pa ReSpeCt sta to cinis od ljudi?! Ccc budalice...

Sad odlazim
oprosti mi za sve
ne krivi mene onda
kad ti bude najteze

Ja cuvam te
u svojim mislima
i gdje god odem uvijek bices
tamo gdje sam ja

A dobro znas
da sad bih dala sve
da nocas vrijeme
stane zauvijek

Ako vec mora doci sutra
ako vec mora biti kraj
bar po dobru ti me pamti
bar po dobru ti me znaj

Ako vec moram protiv sebe
sve bi mi znacilo da znam
bar po dobru da me pamtis
u svojim mislima
i nocas zadnji put me zagrli za kraj

Kad budes sam
u dugim nocima
i shvatis da me volis
kao nikad nikoga

Pozovi me
probudi me iz sna
nek vjetar tvoje rijeci nosi
tamo gdje sam ja

Dobro znas
da sad bi dala sve
da nocas vrijeme
stane zauvijek

Ljubila sam tvoje usne
na postelji od sna
s tobom prosla sve minute
od vrha pa do dna

I vjerovala slijepo
da trajace zauvijek
i vjerovala ti na rijec
na topli pogled

Ali u trenu je nestalo sve
u maglu pretvorilo se
gdje smo pogrijesili
sada svejedno je

Poljubi me jos jednom za kraj
ma pusti me da pamtim taj osjecaj
zagrli me kao nikada
jer odlazimo na put bez povratka

I slazi me jos jednom za kraj
snagu za zivot, nadu mi daj
zagrli me kao nikada
ovdje izlazimo, zadnja je stanica

Voljela sam cijelim tijelom
i ostala bez sna
u tisini plave noci
srca slomljena

I vjerovala sam da nasa
ljubav trajace zauvijek
i vjerovala ti na rijec
na topli osmijeh

Ali u trenu je nestalo sve
u maglu pretvorilo se
gdje smo pogrijesili
sada svejedno je

Pomislim na nas
iako nisi ljubav moja
gdje me to zivot odveo
otkad nisam tvoja

Onaj dan i cas
kad se srusilo izmedju nas
kao zver me progone
sve ove godine

O tebi ponesto cujem
al' vesto to sakrijem
ne drhtim slomljena
na pomen tvoga imena

Taj glupi ponos vuce me na dno
dok istu gresku pravim uporno

Mi nemamo ni sadasnjost, ni buducnost!
Jedino i jedino, proslost!
I neka je prokleta sto me ne pusta!
Neka me ostavi na miru!
Mrzim je...

...Nisam te nikad cuvao.. nisam te nikada mazio pazio..
tvoju sam ljubav gazio, svemu smisljao broj..
Nisam te nikad stedeo i nisam umeo stati ni prestati..
Sta ce od mene postati mali andjele moj..?..

Most.. Kod Partizana..
Subota.. Pulse..
Zuta majica..
Moj dolazak...
Predivan je osjecaj znati da se ti svega sjecas..

Hvala ti..

Sto ponekad pokleknem i narusim idilu. Mora i to neko, a u nasem slucaju sam ja ta koja je smotana pa zapinje za stare cvorove koji jos uvijek jako bole kada padnem preko njih. Ali zato ti tu postojis...


Jer ja sam ta koja se uvijek vraca na staro...

Koliko zelim te, toliko nemam te
i svaki korak s njom ka tebi vrati me

Nikome ni rijec kad potonem u bol
da voleo sam te, a nisam bio tvoj

I sta nam ostaje od ove ljubavi
kad ono najljepse nismo dozivjeli

Da izdrzim ovaj mrak, da prezivim ovu noc
ne bi mi osvanulo, bez tebe osvanulo

Nikome kad znas da nisam bio jak
i samo laku noc pozeli mi za kraj

Nikome kad znas da nisam bio jak
i samo laku noc pozeli mi za kraj

Hvala ti sto postojis i sto si zivot moj

...Previse za kraj, a premalo za oprostaj...

I da..
Hvala na sredjivanju bloga.. :)

Poslije svega osjecam u sebi neku pustos.. prazninu...
Ne mogu i ne zelim ici dalje!
Do kad cemo ovako?
Shvati! Nisam tvoja igracka kojom se ponekad mozes poigrati, te potom odbaciti!
Ne zelim lazne nade, ne zelim razgovore koji me vracaju u proslost!
Dosta!
Po glavi mi se mota toliko misli da ni ja vise sama ne znam sta zelim..
Dobro!
Mozda znam sta zelim...
Ali moji snovi su presli svoju granicu.. Uspavljujem ih na odredjeni period!
Neka se odmore od mojih gluposti...
Zelim mir!
Onaj koji sam imala nekad.. davno..

Sta zelis od mene?
Ponovo me povrijediti?
Nije ti bilo dovoljno?
.....

Ne bih mogla podnijeti jos jedan poraz u nizu...
Izgubila sam svu moc strpljenja i nadanja...
Kriv si!

Uzivaj!
Budi sretan!

Nasa prica se zavrsila...
...
Ko je kriv?

Samo je vazno shvatiti da u te mracne kutove ne smijemo trpati bilo sta nerazjasnjeno. To samo stvara muku i strah od suocenja, a do tog suocenja kad-tad mora doci. Sto je odlaganje duze i suocavanje je teze. I zasto to uporno radimo? Zasto odlazemo da ih zaboravimo, misleci na njih u sitnim nocnim satima, suzbijajuci to dugim razgovorima koje mozemo dati samo jedna drugoj u tim nejasnim trenucima...
Znam! Dogovorile smo se da od danas mijenjamo onu prvobitnu taktiku, te da cemo svaki dan docekati sa osmijehom na licu, pobjedom, nadom i toplotom u srcu.. Jer vidis, osmijeh nam cesto izazovu neke nelogicne sitnice, pa zasto onda zbog nekog ko nije vrijedan ni nase jedne 'glupe' sitnice gubimo taj osjecaj radosti, pronalazimo se u kojekakvim stvarima drugih ljudi i jednostavno se prokleto sjecamo svega... Aha, pa bilo je lijepo dok je trajalo..
A sada taj jedan "gospodin" ce nas zavaravati svojim upornim maskama, neko ko dozvoljava manipulisanje sobom??!!
A i drugi gospodin koji ne zna da mozda djevojci nije dovoljan samo poljubac, zagrljaj i sta vec, te da rijeci i razumijevanje znace nekada i vise nego sto bi se moglo ocekivati..
Ali vazno je probuditi se i ne sanjati vise!!
Eh, sada se osjecam drugacije, pa moram priznati da je vazno samo jasno vidjeti neke stvari, ma koliko one boljele... Danas otvaramo oci i idemo napokon tamo gdje nam je bolje, pa zar je to tesko si priustiti?! Samo da znas, ako to ne uradimo mi, niko to drugi za nas uraditi nece...
"Super smo se druzili i nama je dobro, taman kako smo zasluzili.."-Balas
ILONA i Sanjarka konacno znaju da u jednom covjeku nisu svi ljudi!

Ponekad pomislim da nema svrhe ici dalje.. da nema svrhe traziti put iza ponora.. Ali zbog koga, zbog cega?! E pa dosta je! Treba ti neko ko ce ti dati poljubac, ko ce ti pruziti zagrljaj sigurnosti i podrske?! Ma daj!!
Prijatelji to rade mnogo bolje i iskrenije..
Zbog tebe jadnice i plafon moje sobe me mrzi, ne zeli ni on vise da po cijelu noc gledam u njega bez rijeci, bez glasa i snage razmisljajuci o tebi i svim slatkim stvarima koje smo imali i koje nismo zeljeli dijeliti sa drugima.. Svi ti nasi pogledi, zagrljaji, poljupci, rijeci... Mislila sam da ce zauvijek odzvanjati u velikim i tobom ispunjenim prostorom uma koji je padao na svaku tvoju laz. Zalim sto sam tako slijepo pricala o svemu lijepom.. Ali nazad nema.. Imas nju, od kad - do kad, ja ne znam i ne znam da li joj govoris svaki puta isto sto i meni?! Ma sve je to vise i nebitno!
Nekada na prvom, sada na zadnjem mjestu, u meni te nema vise. Na nasem mjestu sada stoje jos samo nase slike, mada mi ni one vise nisu potrebne.. Vidimo se, ne bas tako cesto, ali ipak se vidimo i sta sad sa tim, pa obicni smo prolaznici..
I da, dok niko ne vidi ponos mi dopusti da osjetim jedne oci, ali ovog puta prazan pogled jednog stranca. I vise nista nije vazno, prepustam se vjetru pa neka me on vodi kroz svoj sretni  svijet.. I ne falis mi vise, ni ti, ni tvoj pogled, dodir, poljubac! Ne zelim vise nista sto ce me podsjecati na tebe i buditi u meni ona stara osjecanja..
Uspjela je, svaka joj cast, daleko si od mene i hvala joj na tome, nenamjerno mi je zaista pomogla..
Ja idem dalje i ne zelim se vise vracati na staro, ostavimo sve kako jest, neka bude kako biti mora.. Drago mi je sto si pokazao svoje pravo lice, sto si skinuo svoju masku.. I hvala ti na lijepim trenucima jer ih je bilo jako puno.. I oprosti sto sam prema tebi osjecala nesto posebno..
I postigli smo nesto sto se mozda nekada jako tesko postigne, mada sve je nestalo, onaj nas sretni vjetar ga nosi..
Ti imas nju, ja imam prijatelja koji mi pruza mnogo vise vec sto si ti..
Ipak imamo ono sto je najvaznije za covjeka, ljubav i prijateljstvo i sta nam vise treba?!
Pa vidis!
I nismo toliki luzeri!
BRAVO ZA NAS!

PS. Da vam je znati ko je pisao text?! :P E sipak! :D

Mrzim blogove koji govore o tome sta si prethodnu ili koju vec noc radio sa prijateljima, ko je s kim zaglavio ili nesto u tom stilu! I mrzim ono kad predstavljaju deset svojih najboljih drugarica i govore koja im za sta sluzi! Ali...

Ti si posebna osoba kojoj ni na jedan moguci nacin ne mogu zahvaliti sto je uvijek uz mene i sto me u svemu podrzava, pa cak i onda kada znas da nisam upravu.. Da li je dovoljno sto cu ti posvetiti ovaj post, da li cu te obradovati, da li ces osvjeziti svoju lijepu i pametnu glavicu sjecanjima na prosle dane, dane ludosti, lazi, opijanja i cega vec ne?!

Da li si svjesna koliko mi znacis? Da li znas da ja svoj zivot ni po kojoj cijeni ne bih mogla zamisliti bez tebe? Pa ni za cijeeeelu Njemacku, za sve spasioce svijeta!

Sta da ti napisem, a da shvatis koliko ti vrijedis u ovom beznacajnom svijetu, bez imalo srece i ljubavi, gdje smo okruzeni zlobom, mrznjom i ljubomorom? I sama znas koliko su puta pokusali da uniste nase prijateljstvo! Nisu uspjeli! Mi imamo nesto po cemu smo mi one Helje, Smizle, Pidzamete i ko zna sta vec..

Sjecas se ovoga, zar ne: "...Mnoge stvari drugi kod nas nece skuziti, no nije ni vazno, neka ih kapiramo ti i ja. Dosadasnji odnos izmedju tebe i mene je bio samo za pozeljeti, mnogi su nam pokusali stati u kraj, ali svaki put ostajali su sruseni kao kuce poslije oluje.. Tvoj rodni list smatram svojim jer dolaskom tebe na ovaj 'nas' cuveni svijet dosao je i dio mene, prijatelj naravno. A rodnim listom naseg prijateljstva, ali onog cvrstog i vec doznalog prijateljstva, smatramo onu nasu zakletvu..."

Mala, mogla bih ti pisati do beskonacnosti i opet da ti dovoljno ne pokazem sta predstavljas za mene, ali smo se sad uvalile u neku frke, pa se moramo opet zajedno vaditi iz toga.. Bacaj se na posao..  :D Uskaci na masice da prodjiramo!

I da ti kazem mala nesto, ako me ne poslusas, nasekirat cu se, a znas da ne smijem.. Ne obracaj paznju na one koji ti ne vjeruju, iako znas da nisu upravu, na one koji te ne cijene onoliko koliko ti zasluzujes i na sve one koji te gledaju mrko-poprijeko! :D

Volim te do naseg sad novog, 15-tog neba, najvise na svijetu! :D

Cujem tisinu u sobi dok se sjecam sada vec minulih dana.. Osjetim mjesecevu svjetlost kroz oklop svog zivota. Sada vec polako propustljiv oklop.. Sloboda.. Nazire se.. Cini me jacom, hrabrijm, snaznijom.. Kidam sa sebe sve konopce koji su me stezali svo vrijeme.. Urezali su se.. Njihovo skidanje je bolno jer tragovi su duboki, jaki, cvrsti.. Pozelim vratiti vrijeme, ispraviti greske, neke stvari promijeniti.. Pozelim.. Zelja je jedno, moja stvarnost nesto drugo, nesto sto pece, sto moje snove cini crnim, bez nade.. Gdje su sada moja mastanja? Gdje je sada ono bice koje se uvijek osjecalo sretnom bez osvrta na okolnosti? Gdje sam ja? Kazi mi ti! Ti..  Sto promijeni moj pogled na svijet, sto uze moj ruzicasti oblacic na kojem sam snivala svoje snove, sto me povrijedi! Zelim rascistiti sa prosloscu, zelim krenuti iz pocetka! Zelim rascistiti sa tobom.. Kako?

Sjecas se one svjeze ljetne noci? Ja sam sigurna da se ponekad sjetis.. Promrzlih prstiju, toplih zagrljaja.. Snova, nadanja i zelja.. Sjeti se svega, bolit ce te sigurno.. Zeljela bih ti vratiti za svaku suzu, ponizenje, bol.. Za sve neprespavane noci.. Sanjaru, osjetit ces ti sve ovo nekada! Obecavam..